- Piše: Milutin Mićović

Ima raznih vrsta laži - sitnih, krupnih, nenamjernih, namjernih, interesnih, bezinteresnih, ogavnih, lijepih, zlonamjernih, monstruoznih, velikih, malecnih, ružnih, estetičnih, pa čak i dobrodušnih. Ima laganja, polagivanja, nadlagivanja, laganja na kvadrat i na kub, laganja kojim se skriva istina i laganja kojim se otkriva istina. Laganje je sastavni dio života, čuje se to kao normalna konstatacija, i skoro to svi podrazumijevaju. Šta je, recimo, laganje pri ubijanju? Ništa je laganje, i nije ništa, jer se najčešće pridruži nekom ubijanju - pojedinačnom, sporadičnom, ili kolektivnom... laganje je zarazno, laž se širi kao epidemija. Džaba su rekli: u laži su kratke noge. Laž dobija nove noge u hodu, laž ima najduže noge, laž ima najviše nogu. Kakva crna stonoga pri dinosaurusu laži.
Mi smo u Crnoj nam Gori u vrzinom kolu laganja, nadlagivanja, polagivanja, ulagivanja. Laganje je kod nas direktno vezano s društvenom moći, preciznije, s državnom politikom. Ko ima državnu moć može i da laže, i da zahtijeva da mu se to krupno laganje, prihvata kao istina. Jer ima tu moć da zavisnike od državne moći ugoni u laž, kao stoku u tor. Nema tu razlike. Onaj koji krupno laže, recimo, iz državotvornog interesa, ima pravo i svetu obavezu da ugoni u laž sve njegove podanike. Državotvorno laganje, i državotvorno ugonjenje u laž ošamućene mase podanika je nešto što se podrazumijeva kao sveta državotvorna obaveza. Pa kažu, recimo: „Crna Gora je izašla iz Prvog svjetskog rata kao pobjednica“. Nesrećni podanici ove vlasti znaju da je Crna Gora u Prvom svjetskom ratu kapitulirala u januaru 1916, a kralj Nikola izbjegao iz svoje nesrećne zemlje, ostavljajući je na milost i nemilost okupatoru. Znaju da je ta sramna okupacija trajala skoro tri godine, pod upravom austrijskog guvernera Vebera, da je okupacioni program preduzeo progon srpskog jezika, revidiranje istorije Crne Gore, progon, ubijanje i zlostavljanje rodoljuba- ljudi i junaka. Okupacioni režim funkcionisao je na špijunima, doušnicima, zlotvorima, šireći moralni brlog po Crnoj Gori, da je i sa kamenja počelo da raste cvijeće zla. Ostale su u najcrnjem sjećanju naroda „zle godine švapske“...
Ovih dana, povodom obilježavanja stogodišnjice završetka Prvog svjetskog rata, čuli smo neistinu da je Crna Gora iz Velikog rata izašla kao pobjednica. Ova izjava zahtijeva mentalni pregled i kategorizaciju u prostoru širokog spektra laži.
Da se države često stvaraju na krvi, to je opštepoznata istina. Ako se stvara i na pravednoj krvi, ili krvi pravednika, to je onda za veliku cijenu i poštovanje. Možemo slobodno reći da je država Crna Gora, ali samo ona iz vremena Petrovića, stvorena na krvi, i na krvi svojih pravednika. Zato je ta država izazivala poštovanje i svog naroda i drugih naroda. Država Crna Gora, koja je nastala iz referenduma 2006. nije nastala na krvi, nije nastala ni na žrtvi, najviše je nastala na manipulaciji i lažima, uz pomoć medijske propagande i globalnih interesa.
Crna Gora Petrovića, imala je narod koji je stvorio (Srbi-Crnogorci, ili Crnogorci-Srbi!), a ovu iz 2006. stvorili su svi samo ne Srbi-Crnogorci. Kakva je to država za koju se ne zna ko ju je stvorio? Može li biti da je stvorio Niko? Ili, stvorio je neko, da bi u njoj živio nigdje i niko? Ili: stvorio je neko, da bi u njoj živjeli oni koji će uništiti one koji su je stvarno stvorili. Sve apsurd do apsurda. Dosta je blizu istine ako se kaže da je ova Crna Gora iz 2006. stvorena uz entuzijastičnu pomoć onih koji su je potkopavali nekoliko vjekova i jedva čekali da je okupiraju.
Kad predsjednici vlade i države izgovaraju laži povodom učešća Crne Gore u Prvom svjetskom ratu, ne zna se da li to oni govore u svoje ime ili u ime naroda koji predstavljaju, da li to govore u ime jednog dijela naroda u Crnoj Gori, a protiv drugog dijela svog naroda, ili samo govore, i sami znajući da su to ipak laži, u ime Brisela i Vašingtona, koji otvoreno i zakulisno podržavaju novocrnogorsko smutnoe vremja.
Istina je da su se poslije okupacije 1916. javili crnogorski komiti, koji su se po modelu hajduka borili protiv okupacije. A dobar dio pridružio se, kao dobrovoljci, srpskoj vojsci na Solunskom frontu. Oni su „sasvim nelegalno“, kao što je bila „nelegalna“ i Podgorička skupština, spasavali, i spasavaju čast Crne Gore, do danas. O, apsurda, o ljepote i pravde u nepravdi!
(Autor je književnik)